Molitva se događa u ozračju samoće i šutnje. Svaka sestra boravi sama u samostanskoj ćeliji. Samoća nam pomaže da se susretnemo sa samima sobom kako bismo postale sposobne boraviti u tišini, osluškivati Božju Riječ. Traženje Božjeg Lica «jest poput nekog 'izlaska', 'boravka u pustinji' u koju privlači sam Gospodin da bi progovorio srcu (usp. Hoš 2,16).»

«Pustinja» Karmela živi se u zajednici, a izražava ga zatvoreni prostor klauzure. Klauzura nikada nije bila cilj, već sredstvo. Zanimljivo je da sv. Terezija Avilska nije osnivala samostane daleko od naselja.